DOBOJ – Svaka kiša u Doboju među stanovnicima izaziva paniku, strah, haotične reakcije, a traumatizovani majskom poplavom građani svih starosnih dobi već pokazuju prve simptome PTSP-a, teške depresije, nezadovoljstva, ljutnje i sklonosti ka agresivnom ponašanju.
Do tih saznanja došli su stručnjaci iz različitih oblasti zaposleni u dobojskom Centru za mentalno zdravlje, koji su nakon poplave radeći na terenu obilazili punktove koje posjećuju građani.
Slađana Onrust, psihijatar u Centru za mentalno zdravlje, upozorava da je opala tolerancija Dobojlija, otpornost na frustraciju, ljudi su veoma nezadovoljni, uplašeni, a nakon prvih kiša, koje su poslije poplave padale u Doboju, ljudi su panično reagovali, te u haosu i neorganizovano se udaljavali iz grada.
„Svi smo na neki način traumatizovani i ispoljavamo određena razmišljanja. Pričamo o traumi i imamo osjećaj bezvoljnosti, bespomoćnosti… Neki reaguju odmah, a neki malo kasnije, tako da nema garancija da ih neće kasnije stići“, kaže Onrustova.
Normalno je da nakon što ljudi prežive tako veliku katastrofu kakva je bila majska poplava osjećaju određene simptome traume, kaže psiholog Mladenka Milanović, ali ako potraju duže od mjesec dana treba potražiti pomoć stručnjaka u Centru za mentalno zdravlje jer to vodi PTSP-u.
„Postoje različite metode pomoći – od lijekova, savjeta, podrške, pa čak i grupa podrške u nekoj budućnosti“, kazala je Milanovićeva.
Dodala je da su ljudi sada skloniji panici kojoj doprinosi neinformisanost ili djelimična informisanost, te sugrađanima preporučila da se o mogućim opasnostima informišu kod pouzdanih izvora i da u slučaju realne opasnosti potraže sklonište.
Na poplavu su reagovali i najmlađi stanovnici, posebno djeca u prigradskom naselju Usora, koje je pretrpjelo veliku štetu. Tu su stručnjaci primijetili simptome traume koji nisu postojali ranije.
Dobojlije sa kojima smo razgovarali različito su doživjeli 15. maja, dan kada je grad bukvalno potopljen, ali i dane poslije, kada se voda povukla i kada se trebalo suočiti sa realnošću.
„Vidio sam zbjegove ljudi, kao da je ratno stanje. Stabilna sam ličnost tako da nisam uzimao nikakve lijekove. Iskreno, teško je bilo, ali da su mi emocije bile takve da su me natjerale na plač – to se nije desilo“, ispričao je Fuad Mulalić.
„Brinula sam se za djecu, ne toliko za sebe. Moj sin je na to veoma simpatično reagovao: pitao me da li se može u onoj vodi pecati“, iskrena je Tijana Vasiljević-Stokić.
Nezavisne vijesti
