Emir Kusturica: Pismo fejsbuku

U autorskom tekstu za Oslobođenje, nekadašnji Sarajlija i proslavljeni režiser Emir Kusturica demantuje svaku vlastitu vezu sa uvredljivim fejsbuk-komentarom o “instalaciji sa stolicama koja podsjeća na stradale ljude u opsjednutom Sarajevu“

Piše: Emir Kusturica

Nikada ranije nije bilo ovako? Od pada Berlinskog zida sve se promijenilo. Kako se ti izražavaš i šta govoriš manje je važno od gladi rulje i njene potrebe da im se nešto ubaci u ždrijelo. Fejsbukovci otvorenih usta čekaju da im se zatrpaju čeljusti, oni žderu sve. Kada mislim o fejsbukovcima, uvijek mi pred oči izađu oni očajnici, navijači sa fudbalskih stadiona, gdje se iscrtavaju skice za nove ratove. Momci koji pale baklje i čekaju momenat kada će im se pružiti prilika da se napiju krvi protivniku. Topovsko meso.

To su oni maloumnici koje je porodio mit o pravdoljubivom Rambu, idiotu koji je postao popularan jer je mumlajući izgovarao ime voljene osobe. Kada se popnu na visoku ogradu velikog svjetskog stadiona Vođe pomenutih navijača i kada ih uslika svjetska televizija oni su završili posao! Postaju junaci sa naslovnih strana i odmah iza toga idu kući da otvore fejsbuk i stave svoju sliku da ih neko lajkuje.

Ranije su isti ljudi ili njihovi preci gutali uglavnom signale sa televizije, radija i novina. Sjedili su kao penzioneri i hranili golubove po parkovima, a kada se pojavi terorista oni ga zaganjaju pa ga stignu. Noge su gorštake služile u sedamdesetoj, uhvativši teroristu oni su ga predavali policiji. I što je najgore za tu uslugu ništa nisu tražili! Nasljednici tih Titovih junaka danas sjede na fejsbuku i bez ikakvih obaveza sklapaju prijateljstva. Bez obaveza ih stvore pa ih tako samo jednim klikom izbrišu. Kakav divan odnos, kakva pozicija. Nekada su njihovi preci otvorenih usta primali ishranu sa televizije, radija i novina. Danas je to samo dopuna ishrani koja stiže sa fejsbuka. Fejsbuk je stvoren da se ljudi druže i da nikada ne izgrade odnos jedni prema drugima te da se bez prisile što više ljudi u ovoj društvenoj mreži ofira i pred oči vlasnika svijeta donesu događaje i opštevažeće mišljenje. Tako da ovi ozgo ne moraju baš svakoga da prisluškuju telefonima i šalju one tipove sa uvrnutim okovratnicima koji ispuše kutije i kutije cigara dok saznaju šta sumnjivi tip za drugim stolom misli.

Iz fejsbukove septičke jame koju je stvorila tehnologija, barjak demokratskog svijeta, svakodnevno nas zapljuskuju svakojake fekalije. Daleko od toga da se ovaj govor može nazvati rektalnim iako u njemu mozak uglavnom ne participira, tu se misli survavaju spontano u jamu nemilice. Tako biva jer su licencu da brbljaju dobili svi, najčešće oni koji ne znaju šta govore. To upada u mrežu kanalizacionih cijevi koja usisava sve šta misli prosjek i to je pozitivno jer tako se ne čuju oni koje bi trebalo čuti! Prosjek je uvijek dobrodošao, nikad nije za odbaciti! Njega nije odbacivao Car i Kralj a ne odbacuje ga ni demokratija! Šta misli onaj koji ne može da postane Holivud, šta misle oni što ne šetaju crvenim tepihom, ili oni što nemaju šansu da se obogate i visinom štednog uloga potvrde da imaju vrijednost. Upravo su oni ti koji služe za punjenje budžeta i pokretanje rata. Taj komplikovani put fekalne mase ima jednu drenažu usmjerenu ka obavještajnim službama. Samo lakovjerni misle da obavještajne službe ne zadiru u fekalne puteve misli koje fabrikuju korisnici fejsbuka. U njihove kolektore stižu informacije, a oni samo sortiraju i onda te informacije društvenim pumpama vraćaju na površinu, od fejsbuka do novina i televizije. Konačno je došlo vrijeme slobode i za njih. Tu je pristigao najveći broj onih za koje se nekada američki pisac Čarls Bukovski čudio pitajući se zašto svako mora da bude neko!? Fejsbuk lišava ljude stvaranja odnosa čovjeka prema čovjeku, stvara privid željenosti, privid važnosti, podstiče voajerizam i druge perverzne aktivnosti o kojima je govorio veliki Dostojevski. Uz fejsbuk se dovršava ideja o ljudskom rodu koji sve više i dublje tone na dno.

Iz takve jedne fejsbukove septičke jame ovih dana je uvrijeđena bošnjačka javnost. U tu jamu je nedavno sa nekog profila koji nosi ime Emir Kusturica upala najnovija “uvreda” na račun Bošnjaka. Rečenica koja je razbjesnila rulju i koja je postala razlog za riganje ognja koji kulminira pretnjama smrću potpisniku ovih redova. Prema tom fantomskom i meni nepoznatom profilu ja sam reagovao na instalaciju sa stolicama koja podsjeća na stradale ljude u opsjednutom Sarajevu rečenicom “Kupujte domaću robu”, i to poslije saznanja da su stolice proizvedene u Srbiji. Tačnije u Staroj Pazovi. Rečenica zvuči kao da je dizajnirana u pijanoj bosanskoj glavi bez potrebe da se ulazi u etničko porijeklo te pijane glave. Kada neko napiše da sam ja rekao da je Sarajevo guzno crijevo ja ne reagujem jer sve nekako mislim da ima normalnog svijeta koji prepoznaje kako to nije nikada bio moj jezik. Ova najnovija eksplozija septičke jame sada me podsjeća na jednu sličnu situaciju u Turskoj od prije dvije godine. Radi septička jama. U vrijeme filmskog festivala u Antaliji i lokalnih izbora, ministar kulture, član Erdoganove partije, zajedno sa turskim redateljem, optužio je mene da sam umanjivao broj žrtava i silovanih žena u bosanskom ratu! Nema veze što nije stavio citat niti podatak koji bi mogao da potkrepi takvu tvrdnju. Rek’o mu Miro Purivatra i to je dovoljno. Kada sam ja u Turskoj reagovao na ovu podvalu i rekao da me čudi kako ta osjetljivost na genocid nije proizvela i gađenje prema milion ubijenih Jermena od strane ministrovih sunarodnjaka, niko se nije više javljao, niti govorio: drugo je to, svi su se držali za noseve, kao da je ozbiljno zasmrdilo iz septičke jame.

Utoliko i ovo pismo koje sada pišem nije pisano da bi došlo do ruku onih koji bi meni, eventualno, otvorili vrata moga rodnog grada. Upravo obrnuto, ja želim da ostane čitko za vremena koja slijede ili što bi se u nijemim filmovima izrazilo kroz elipsu… kasnije istog vijeka. To će se desiti kada presuši septička jama u koju se slivaju informacije iz kontrolisanih kanala i izvora, jer ljudi su nekada te jame punili što moraju, a danas ih stvaraju i pune iz zadovoljstva i perverznog duha. Meni je stalo da ostane zabilježeno kako ja ne samo da nisam napisao i rekao sve ono što me konfrontira sa bošnjačkim narodom, ja sam u sukobu sa političkom pojavom porodice Izetbegović i njihovog islamskog fundamentalizma, promjene geostrateških ciljeva Velike sile, ostataka Titovih omladinaca Zlatka Lagumdžije i njegovih socijaldemokrata koji su ljevičari baš koliko je i Pentagon prokubanski orijentisan. Kako su građevinarstvu poznate tri vrste septičkih jama: prelivne, drenažne i takozvane usisne, nadam se da ova o kojoj govorim i zbog koje nemam geografskog pristupa svom domu jeste samo drenaža koja drenira glomazni septički sistem.

(Oslobođenje)